Pojma ja nemam o zemljopisu! Evo, sve dosad pojma nisam znao da se Petrograd nalazio u Jugoslaviji! Jest da je potrajalo samo devet godina, od 1935. do 1946., nakon čega je dobio ime Sankt Pet… Ups, nije nego Zrenjanin! Stoljećima se zvao (Veliki) Bečkerek, ali je, nakon što je vojska onog po kome će dobiti ime Petrograd umarširala u grad, koji će se „preko noći“ naći tamo gdje nikad nije bio, u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, to ime zauvijek nestati sa zemljopisnih karti. Dobro, ako ćemo mak na konac, ima i jedno v viška, bio je Petrovgrad.

„Onaj“ je, naravno, kralj Petar I. Karađorđević i zasjeo je posred srijede glavnog gradskog trga, Trga slobode. „Ослободиосамсвојнарод, а садавраћаммач у корице“, poručuje s jedne strane postamenta, ponosno sjedeći na mrkoj bedeviji, a postavljač spomenika, „blagodarljivi narod“, dodavši onu dobru poznatu Njegoševu „Blago tome kodovijek živi, imao se rašta i roditi“, proglasi ga besmrtnim.

Slutim da se njegovom kraljevskom visočanstvu baš i ne sviđa okruženje: s jedne strane katolička katedrala svetog Ivana Nepomuka, s druge strane, da oprostiš, Županija, k'o da smo, ne dao bog, u lepoj njihovoj, a ne u Srbiji. Zato ne gleda ni u jedno, ni u drugo već nekud na treću stranu; ako te nešto iritira, pravi se da ga ne primjećuješ.

Vidjet ću kasnije u jednom malom parku pored ceste i Žarka Zrenjanina Uču. Usporediti njegov kip s kraljevim smisleno je koliko i usporediti pravi Petrograd sa Zrenjaninom; po tome bi se reklo da je ovo i dalje Petrovgrad, a ne Zrenjanin.

Središte grada, s estetskog aspekta, može stati uz bok Subotici i Novom Sadu. Na stranu politika i srodne stvari, ali se – mogu se neki klinčiti do neba, ali to je tako! – i s povelikom dioptrijom „za sekundu“ prepozna šta je stoljećima bilo dio austrijskog i ugarskog državnog prostora. Eto, Županijski dvor! Sad je to službeno Gradska kuća, ali je, zvali ga kako god, činjenica da je sagrađen kao sjedište austrougarske Torontalske županije. Još kad pročitaš da se to desilo 1820., dakle prije dva stoljeća, ostaneš doslovno bez riječi, i pred tim podatkom, i pred ljepotom zgrade. O ponutrici da se i ne govori, od vitraja s grbovima ondašnjih plemenitaša, glavnih donatora u obnovi nakon požara 1902., do onih u predvorju što simboliziraju Mudrost, Pravdu i Moć. Bečkerečani, kasniji Petrovgrađani i Zrenjaninci, u Županijskom dvoru su prvi put vidjeli električnu rasvjetu, vodovod, odnosno unutarnje česme te centralno grijanje. Elem, može županija čak i u Vojvodini, vidjeh to i u Rumunjskoj, samo u BiH ne može, niskim udarcem zabranio visoki predstavnik!

Foto: M.J. | Bljesak.info / Županijski dvor

Županija dokinuta prije više od stotinu godina i dalje ima svoj, Županijski park. Utemeljen je 1890. i trenutno broji 40 biljnih vrsta. Pun je šarenih i zbilja brižljivo njegovanih cvjetnih nasada, sa strane ima mali paviljon, a u sredini fontanu. Flora je glavna, ali ni fauna nedostaje, s tim što je, ako izuzmemo ptice i kukce, životinjski svijet od bronce: konj se propeo na zadnje noge i njišti li, njišti, usred fontane, pored koje potmulo hrče lav, neka od barskih ptica, kojih – rode li su, čaplje li su ili nešto treće – ima i okolo, a lane njuši mršavog brončanog dječačića. Gotovo sve je ostalo isto, čak i ukrasi po zidovima zgrada koje okružuju par, a dodatno je „oplemenjen“ dječje romantičarskim crtežima Bečkerečke tvrđave i vojnika vojski koje su njome vladale, oslikanih na zidovima jednog pomoćnog objekta.

Odlutah s Trga slobode, a šteta bi bila, makar su se arhitektonski stilovi poprilično izmiješali, ne baciti pogled na brojna moćna zdanja. Muzej, kazalište, galerija, knjižnica, hotel „Vojvodina“… Dominira, naravno, trobrodna neoromanička oker katedrala, građena od 1864. do 1868. na temeljima starije, tada srušene katoličke crkve. Hvatam za kvaku da vidim kako izgleda unutra, ali šipak – zaključana. Kažu da je pri gradnji podešeno tako da se njena zvona čuju ni preblizu, ni predaleko nego točno do rubova Bečkereka. Nekad je na trgu bila – tako prirodno – tržnica, a potom stanica za „ćiru“. Valjda je zato, uz kafićkebašte i danas uglavnom zatvorene brvnarice-suvenirnice, postavljena i minijaturna željeznica čije vagončiće i dječicu u njima ukrug vozucka simpatični slonić.

Inače je kralj Petar na trgu naslijedio mađarskog revolucionara ErnőaKissa (Erne Kiš, 1799.-1849.), generala koji se istaknuo u slamanju pobune Srba 1848./49. godine, poznate kao Srpska revolucija. Kiss, jedan od 13 tzv. Aradskih mučenika, na kraljevom je sadašnjem mjestu stajao do 1920., a pravo čudo da je i dotad. I kralj je imao dva „nastupa“: prvi put je na trgu stajao od 1926. do 1941., a vraćen je 2005. Mora se znati ko je gazda. Dokad, kako, privremeno ili vječno, kao što uvijek izgleda, vidjet će se. Nekad je i siroti Žarko Zrenjanin stajao na trgu, ali je maknut u onaj parkić, gdje mu, poginulom borcu za socijalističku Jugoslaviju, društvo pravi spomenik podignut također poginulim za Jugoslaviju, ali malo drugačiju, onu za koju se po Hrvatskoj, BiH i Kosovu ginulo devedesetih godina prošlog stoljeća.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Figure na nekadašnjoj Palači financija

Zrenjanin je povelik grad, najveći u Banatu, i Trg slobode je samo „centar centra“. Glavna ulica, koja jetakođer pripala kralju osloboditelju (njegova „svojina“ bila je i od 1919. do 1941.), istječe s Trga sloboda u dubinu grada, prema Žitnom te Trgu dr. Zorana Đinđića, a i u okolnim ulicama se nađe mnogo što vrijedno pozornosti. Secesija, historicizam i neobarok spleli su se u njoj kao u Kozaračkom kolu, a kako su vojvođanske ulice u pravilu prave, iz jedne točke se, iako nije kratka, vidi čitava ulica. Palača JánosaPányija s polukružnim erkerom i ukrašenim balkonima, kompleks Dunđerski s palačom i pivovarom, kuća Živka Vukova, barokna i vjerojatno najstarija sačuvana u gradu, zatim zgrada – iznenadih se! – Prve hrvatske štedionice, čak taj naziv i sad stoji na fasadi, onda zgrada zvana Šeherezada, stvarno kuća kamenoresca Teodosija Tunera, podignuta u maorskom stilu točno na razmeđi 19. i 20. stoljeća, koju godinu starija Palača Srpske štedionice s isklesanim glavama mladića i djevojaka, danas dom srpske pravoslavne općine, s najstarijom ljekarnom u gradu, zvala se „Kod Spasitelja“, osnovanom 1784., pa veličanstvena eklektička Bukovčeva palača,itd, itd. Mnoge od navedenih i desetine, valjda i stotine drugih zgrada sazidane su ciglom proizvedenom u tada modernoj ciglani JánosaPányija, koga ovdje, vidjeh na više mjesta, posthumno, ne pitajući ga slaže li se, pretvoriše i i uporno i dalje pretvaraju u Jovana.

Ni državne zgrade ne zaostaju. Dobro, realno se nijedna ne može mjeriti sa Županijskim dvorom, ali ih ipak vrijedi vidjeti. Prva je, možda i što je smještena uza samu obalu Begeja, neoromanička Pravosudna palača. Sigurno ima i puno onih što bi se sad stresli, možda i zagrcnuli, jer je u njoj i zatvor, ali takvi ne čitaju putopise pa nemam brige. Rijetko se desi, ali zdanje ima istu namjenu od 1908., kad je sagrađeno, pa do danas.

Begej nije mala rijeka pa je Zrenjanin i grad mostova. Deset ih je, ali se dva izdvajaju od ostalih. Jedan je, ponajprije zbog položaja, usred grada, Mali most. S njega slikam Pravosudnu palaču i mnoge druge zgrade uz Begej, ali je najbolji motiv bjeloputa neogotička reformatorska (kalvinistička) crkva. Sama od sebe lijepa na jedinstven način, naprosto mami i nudi se. I s mosta, i s ulice, i sprijeda, i s boka, a pokušavam zamisliti kakva li je tek iz zraka. Drugi je Most na suvom, kako ga Zrenjaninci zovu. Gradski oci su 1985. odlučili zatrpati rukavac Begeja pa most sagrađen krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća sada spaja samo dva gradska trga s glavnom ulicom. Posebna priča je to što je na tom mjestu do 1968. stajao željezni most za koji, iako za takvu tvrdnju nema nijednog dokaza, neki tvrde da ga je „nacrtao“ veliki Gustave Eiffel. Inače upravo preko tog, navodnog Eiffelovog mosta Zvonko Bogdan navodno tjera ona „četir' konja debela“, mada poznavatelji vojvođanske glazbe tvrde da je pjesma vezana za Sentomaš, današnji Srbobran, u kome je stajao neki vrlo uzak most preko koga se, da ne bi došlo do zagušenja prometa, moralo prolaziti brzo.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Mali most i Reformatorska crkva

Spomenuh katedralu i kalvinsku crkvu, a Zrenjanin je pun bogomolja. Trg slobode su davno „zauzeli“ katolici, pa je tu i župni ured, ovdje poznat kao Plebanija, ali i sjedište Zrenjaninske biskupije. Iskreno, pojma nisam imao da postoji, mislio sam da ovaj kraj pripada Subotičkoj biskupiji. Inače po gradu ima još nekoliko katoličkih crkava, ipak je ta vjera bila dominantna, pogotovo do dolaska osloboditelja, 1918.,ipak su još 1921. Mađari i Nijemci činili više od pola stanovništva. Izdvaja se tzv. Pijaristička crkva za koju mnogi ni ne shvaćaju da je katolička, misleći, zbog uvriježenog naziva, da pripada nekakvoj božem' prosti sekti, a radi se samo o tome da o jednom od crkvenih redova, koji je inače „specijaliziran“ za odgoj i izobrazbu mladeži. Pogotovo nasjednu oni koji, prateći službene informacije ovdašnjih vlasti, nađu podatak da je posvećena svetom Stefanu, mada je to, naravno, sveti Stjepan. Zato je iste godine kad i klasicistička crkva, 1845., sazidana i zgrada gimnazije. Da ne dužim: onda je bila pijaristička, katolička gimnazija, a danas… Sličan je slučaj i sa samostanom siromašnih školskih sestara ,,De Notre Dame” u najužem središtu grada, blizu zgrade Županije: sagrađen 1880., a uz njega i crkva svetog Karla Boromejskog. Komunistička vlast otela je 1945. sestrama samostan i od njega napravila školu. Škola, u narodu i dalje poznata kao kloster, tj. samostan, danas nosi ime Vuka Karadžića. Pametnom dosta. Ovakvih primjera ima posvud po Vojvodini (sjećam se, recimo, Bačke Palanke u kojoj je nekadašnji ženski katolički samostan „avanzovao“ na način da je postao Osnovna škola „Sveti Sava“.) S druge strane ulice siroti Ivan Nepomuk tužno gleda što je ostalo od njegovog nekad brojnog vjerničkog stada.

Katoličke crkve su danas zaključane, kao i slovačka evangelička crkva, sagrađena još 1837., koja je, svana gledajući, u najlošijem stanju od svih bogomolja. Zato su pravoslavne otključane, a najprije ću u najstariju, posvećenu Uspenju Bogorodice, prvotno podignutu 1746., u vrijeme Marije Terezije, četrdesetak godina kasnije izmijenjenu i dograđenu. Barok, zna se da ga je Marija Terezija voljela i forsirala. Izvrstan ikonostas u pozlati, mnogo starih ikona, u dvorištu križ koji podiže neki Marko JankandacZabogin, a na zidu crkve spomenik s imenima poginulih i umrlih „za oslobođenje i ujedinjenje jugoslovenskog naroda u veliku otadžninu Kraljevinu Jugoslaviju“.

Foto: M.J. | Bljesak.info / U Ruskoj crkvi

Najljepša zrenjaninska crkva nije, međutim, nijedna od navedenih, makar su neke, pogotovo katedrala i kalvinistička crkva, doista monumentalna zdanja. Ta čast, barem kad je u putanju ponutrica, barem po mom ukusu, pripala je maloj crkvi svetog Mihajla Arkanđela, smještenoj odzada Županije, uz gradsku tržnicu. Ne dešava se često, a ovdje je baš to, da tamnica bude pretvorena u crkvu. Kad su, naime, u ove krajeve nakon Oktobarske revolucije nahrupili ruski emigranti, željeli su imati svoj molitveni kutak. Vlast im dadne tamnicu, koju oni svojim rukama i marljivošću preurediše u crkvu. Iako je od posljednje liturgije na ruskom jeziku prošlo više od pola stoljeća, a crkva uklopljena u hijerarhiju Srpske pravoslavne crkve, narod je i danas zove Ruska crkva. Na neki način, s redovima stupova sa strana, nalikuje katakombi i to joj daje neki poseban, neodoljiv šmek, kako arhitektonski, tako i onaj povezan s duhovnošću. Izvana do 1993. i nije baš previše sličila crkvi, a onda joj je dodan toranj s kupolom, na koju je naknadno postavljen pozlaćeni križ pa se sad i s ceste vidi da se radi o crkvi.

Naravno da je i komunistički establišment morao napraviti vlastitu bogomolju, a to je jednostavan petostupniglorijet u prilično zapuštenom parku blizu kalvinističke crkve. Parole na glorijetupoginulim herojima što su 2. listopada 1944. oslobodili Petrovgradjoš se drže, mada je podobro išaran. To me previše i ne čudi, ali čudi da su išarane i postamenti za biste dvojice velikih srpskih pjesnika, Branka Radičevića i Jovana Jovanovića Zmaja, pride je Radičević, ko zna zašto, i obezglavljen.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Atleti na Sokolskom domu

Siječem široke ulice i zalazim u zaboravljene gradske zaškoljke. Ulica Jugoslovenske narodne armije i Sportsko-rekreativni centar „Partizan“ prizivaju neka definitivno prošla vremena. Zašto li nigdje nema nijednog detalja vezanog za Austriju, ipak je vizurama grada u dobroj mjeri kumovala Marija Terezija, plus su Austrijanci 1716., nakon 160 godina osmanske vladavine, oslobodili Bečkerek? Među novijim detaljima grada ničeg posebno zanimljivog; kao i drugdje, šoping, šoping, šoping… Zagledam Prelju Ljubice Tapavički, a malo potom mural nekog Marka Zlatkovića (1985.-2016.), čiju zlu kob mogu samo nagađati. Sa Zrenjaninom se rastajem mašući dvojici atleta Dragiše Brašovana što me cijelo vrijeme pozorno promatraju s krova nekadašnjeg Sokolskog doma.

Bečkerek, Petrovgrad, Zrenjanin… Dokad, šta je sljedeće?